Kružnica biciklističkog kotača može se pročitati i kao putanja svih Lipovčevih kretanja. Jer, njegova traženja ne završavaju u okoštalom statičnom krugu, nego tvore simboličan kotač koji se kreće osvajajući vazda novi prostor.
Imenovati ne znači uvijek i prepoznati, no Cyclus je neprijeporno precizan nazivnik, ali i »dijagnoza« izrečena nakon očitavanja cjeline najnovijih radova Vaska Lipovca predstavljenih u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu.
Cyclus (grčki: kotač, kolut, krug…) u prvom se čitanju dakako zbraja uz formalnu izložbenu temu: bicikliste. Šezdesetak izloženih skulptura biciklista »uhvaćenih« u karakterističnim pozama imaginarne utrke čine osebujni puzzle projekt koji je potpun tek kada svaka od skulptura-djelića slagaljke »legne« na mjesto predviđeno izložbenim scenarijem. Skulpturama su pridruženi crteži te grafička mapa čime je upotpunjen tematski ciklus. Naravno, i zatvoren krug pokrivanja svih faza u razvitku i cjelovitoj materijalizaciji umjetničke ideje.
Znade li se da Vasko Lipovac nije umjetnik sklon trendovskim promjenama i drastičnim rezovima, nego međusobnom povezivanju i prožimanju svih prijeđenih etapa, eto još jedne veze s temom biciklista, kotačem i krugom. Nastavi li se grebati po istoj epidermi »biciklističkim tragom«, nije bedasto kazati da je novi ciklus zapravo revizija stare teme; nastavak odavno započetog temata sportaša kojem se, uvijek s poputbinom novih iskustava, Lipovac iznova vraća.
Konačno, dvojnost staro—novo kao neprijeporna konstanta Lipovčeva rada, i nije ništa drugo doli zagovor teorije kruga. Jer, kada bi se tražio piktogram ili grafički simbol za ukupnu Lipovčevu karijeru, ponuđeno bi rješenje zacijelo bilo blisko logotipu ekoloških industrijskih predmeta: dvaju strelica koje — međusobno se prožimajući i zagovarajući reciklažu — tvore savršen krug. Ciklus.
Izložba u Umjetničkom paviljonu može se stoga shvatiti i kao ušće ranijih pritoka i velikih tematskih tokova, ali i kao novi izvor stvaralačkog nadahnuća. S jedne strane — posebice kada je riječ o samim fizionomijama biciklista—skulptura — lako je uočiti istu »karakterizaciju« koja je određivala cjelokupan Lipovčev opus od osamdesetih naovamo. Dakle, od crteža nastalih početkom osamdesetih koji su navijestili galeriju novih likova opredmećenih u serijalima kasnijih putenih gospo’ja, mornara i kapetana, biskupa i sportaša pa do nedavnog izuzetno uspjelog ciklusa takozvane »trodimenzionalne slike« ili »sputane (vlsokoreljefne) skulpture«. U formalnoj uravnjenosti i minimalističkoj stilizaciji tih istih faca može se vidjeti i natruha depersonalizacije koja je bila u samoj srži serijala geometrijskih »čunjeva«, a u lucidnom poigravanju s minimalističkim »detaljem« koji određuje osobnost svakog od šezdesetak protagonista (specifične biciklističke kape te »izraz« očiju) tragove iskustava recentnijih skulptura biskupa, svetaca i sportaša. Iako je sama voluminozna mordiljovska forma biciklista jedinstvena, jamačno je »naslonjena« na neke od ranijih Lipovčevih skulpturalnih ciklusa posebice na figure skakača u vodu te sjajnih figurina iz razmjerno friškog erotskog mini ciklusa.
Lipovac se i do sada izuzetno dobro snalazio u varijacijama na »zadatu temu« uspijevajući s minimalnim intervencijama unutar samoodabranog kanona posvemašnje redukcije stvoriti šaroliku galeriju neponovljivih likova. Uostalom, možda najbolji primjer takvih »stilskih vježbi« bio je ciklus skulptura sv. Vlaha, no u usporedbi s biciklistima čak se i on doimlje sirotinjski štur. Naime, bitan novum uveden unutar starog postupka varijacija na naizgled usku temu pretvaranje je ranije samosvojnih figura u djeliće ukupne slagaljke. Konkretno, izložba nije predstavljala zbir pojedinačnih varijacija biciklista—skulptura (kao u slučaju skulpturalnih promišljanja sv. Vlaha), nego tematska cjelina biciklističke utrke. Naravno, svaka od figura samosvojan je umjetnički entitet, ali slika dobivene cjeline više je od pukog zbira pojedinačnih varijacija.
Lipovac — u čijem su opusu humor i gotovo dječja zaigranost konstante — uvođenjem u izložbenu priču koncepta zaokružene cjeline postiže višestruki zgoditak. Jedinstvenim radom — a konstrukcija biciklističke »piste« funkcionira kao okvir koji u cjelinu veže šezdesetak pojedinačnih skulptura — bezgrešno posvaja neugodan prostor Umjetničkog paviljona te osigurava čvrst zajednički nazivnik radovima koji bi se kao samosvojne »varijacije na temu« zacijelo rasplinulo u izložbenom prostoru. S druge pak strane, uvodeći gledatelja na aktivno razgledavanje izložbe i sudioništvo u otkrivanju različitih detalja i motrišta biciklističke »utrke«, ostavlja sebi odriješene ruke za postav koji, ovisno o prostoru u kojem je izložba udomljena, radovima daje mogućnost neprestanog mijenjanja i neponovljive svježine. Zapravo, biciklisti-skulpture za Lipovca postaju nalik lego kockama koje jamče mogućnost novih slaganja, pregrupiranja te — u konačnici — igre.
Kružnica biciklističkog kotača koja simbolično natkriljuje novi Lipovčev ciklus može se pročitati i kao putanja svih njegovih dosadašnjih umjetničkih traženja 1 interesa. Ne kao okoštali, statičan, zatvoren krug već kao simboličan biciklistički kotač koji se kreće naprijed posvajajući i osvajajući novi prostor.
Zlatko Gall, Slobodna Dalmacija, 23.9.1995.